Al-Amin

Muhamed ibn Harun al-Amin (arapski: محمد الأمين بن هارون الرشيد‎; Muhammad ibn Harun al-Amin; 787 - 813) bio je abasidski kalif koji je naslijedio svog oca, znamenitog kalifa Harun al-Rashida i vladao od 809. do smrti.

Muhammad ibn Jarir al-Tabari navodi kako je Harun al-Rašid odlučio da ga Al-Amin naslijedi na mjestu kalifa, dok bi mlađi brat Al-Mamun trebao dobiti mjesto guvernera Hurasana (današnji istočni Iran) i tamo autonomno vladati. Braća su se za vrijeme hodočašća u Meku sklopila svečanu pogodbu prema kojoj je Al-Mamun pristao priznati Al-Amina za kalifa, dok je Al-Amin odredio Al-Mamuna za svog nasljednika.

Nakon što je kalif umro, Al-Amin, za koga historičari navode da se na dvoru okružio eunusima je vodio rasklašen i dekdadentan život u tolikoj mjeri da je njegova majka Zubaida naložila dvorskim sluškinjama da nose mušku odjeću kako bi se očuvao konvencionalni moral. ^[1]

Usprkos dogovora, otpočele su nesuglasice među braćom, pri čemu je kalifa protiv brata podstrekavao njegov ministar al Fadl ibn ar Rabi. U martu 811. su te nesuglasice eskalirale u otvoreno neprijateljstvo. Al-Amin je protiv brata poslao vojsku pod generalom Ali Isa ibn Mahanom. Nju je u bitci kod Rayya porazio Tahir bin Husain, daroviti perzijski general u Al-Mamunovoj službi. Nakon toga su protiv Al-Aminove vlasti izbili ustanci u Siriji, a za Al-Mamuna su se opredijelili Meka, Basra i Kufa. Tahir je, pak, splektama uspio nagovoriti vodeće Al-Aminove generale da se okrenu jedan protiv drugog. To je omogućilo pobunjeničkim trupama da dođu do Bagdada i stave ga pod opsadu. Suočen s porazom, Al-Amin je od pobunjenika ishodio prekid opsade i slobodan prolaz pod uvjetom da se odrekne kalifske vlasti. Taj je dogovor, međutim, pokušao izigrati i pobjeći iz grada zajedno sa simbolima kalifske vlasti; pobunjenički vojskovođa Tahir ga je uhvatio i dao pogubiti.

• Muhammad ibn Jarir al-Tabari History volume xxxi, "The War Between Brothers," transl. Michael Fishbein, SUNY, Albany, 1992